Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Postoje faze u životu kada čovjek ima neodoljivu potrebu da se bavi drugima. Da komentariše, procjenjuje, etiketira, navija, napada ili brani. I postoje faze kada to jednostavno nestane. Ne zato što je čovjek postao „bolji“, nego zato što mu je život postao puniji. Kada se sopstveni život počne živjeti, tuđi prestaje biti tema.
Potreba da se stalno govori o drugima rijetko ima veze s interesovanjem. Češće je znak unutrašnje praznine. Ljudi koji nemaju kontakt sa sobom traže ga spolja — u tuđim izborima, greškama, padovima i uspjesima. Komentar tada postaje zamjena za djelovanje.
Pogledajte portale i društvene mreže. Čak i kada se objavi da je neko uradio nešto dobro — pomogao, donirao, spasio, izgradio — ispod se gotovo redovno nižu osude, sumnje i omalovažavanja. Dobrota se secira, motivi se dovode u pitanje, a svaki iskorak dočekuje se s nepovjerenjem. Kao da tuđe dobro nekoga lično vrijeđa.
U psihoterapijskom radu to je obrazac koji se stalno ponavlja. Tamo gdje nema ličnog kretanja, kritika postaje način preživljavanja. Umjesto odgovornosti — osuda. Umjesto promjene — komentar. Dok se prst upire u druge, vlastiti život ostaje na pauzi.
Ljudi koji rastu nemaju potrebu da se pravdaju nepoznatima. Nemaju potrebu da objašnjavaju svoje izbore onima koji ne snose njihove posljedice. Njihova energija ide u ono što grade, a ne u ono što ruše — i zato često djeluju tiše, povučenije, ali stabilnije.
Kao roditelj, ali i kao terapeut, sve sam osjetljivija na to šta normalizujemo. Ako djeca odrastaju u atmosferi stalnog komentarisanja drugih, uče da je posmatranje važnije od djelovanja, a osuda lakša od izbora. To je obrazac koji se kasnije teško mijenja.
Danas svjesno biram da ne učestvujem u kolektivnim linčevima, virtualnim sudovima i beskonačnim raspravama o tuđim životima. Ne zato što sam iznad, nego zato što znam cijenu. Svaki put kada se bavimo drugima, nešto od sopstvenog života ostane neproživljeno.
Ne zanima me ko je gdje pogriješio.
Zanima me ko je preuzeo odgovornost.
Ne zanima me ko je „kriv“.
Zanima me ko raste.
A buka?
Buka uvijek dolazi od onih koji stoje u mjestu.
